Uzgoj i nega.....

UZGOJ KAKO I ZAŠTO



Da bi shvatili i prihvatili uzgojne metode pri uzgoju plemenitih životinja,uopće,bez obzira da li se radi o psima,mačkama ,pticama,konjima ili akvarijskim ribicama mislim da bi ipak bilo neophodno krenuti od samog početka i objasniti neke činjenice.
Ne zamjerite mi što će ovaj uvod biti poduži i na prvi pogled nevezan uz temu ali da bi se rješili uobičajenih predrasuda i nedoumica čini mi se neophodan.

Kada se odlučujemo krenuti u uzgoj malo tko od nas si postavlja pitanje što je svrha uzgoja.Najčešće u uzgoj ulazimo jer želimo imati potomke svojih ljubimaca ili nam je veterinar savjetovao da svojoj kujici priuštimo jedno leglo „zbog zdravlja“ ili u najgorem slučaju to radimo iz financijskih razloga.Malo tko racionalno razmišlja o utjecaju svoje odluke da spari dvije jedinke na njihovo potomstvo u iduče 2,3 ili 7 generacija.Ljudi koji u uzgoj ulaze odgovorno sa znanjem i vizijama uglavnom su neshvaćeni od svojih kolega kinofila,ali i konologa, jer se njihove metode drastično razlikuju od poimanja laika o razmnožavanju životinja.

Često se zaboravlja činjenica da je u prirodi osnovni cilj razmnožavanja produženje i opstanak vrste.Da bi vrsta opstala u taj iskonski proces produženja vrste,prirodnom selekcijom ulaze samo najotprniji,najbolji ,dominantni primjerci kako bi njihovi potomci bili savršeniji i sposobniji za opstanak od njih samih.
Tamo gdje se nije upleo čovjek postoji vrlo strog zakon u uzgoju-zakon prirodne selekcije,dakle opstaju samo najbolji,ostali ili nemaju šansu uopće doći u poziciju da se razmnožavaju ili vrlo često niti ne dožive spolnu zrelost.
Čini se okrutno,ali to su zakoni prirode,lišeni emocija i etičkih i moralnih normi kakve mi poznajemo.

Svaki uzgajivač mora biti ne pristran i slobodnog istraživačkog duha,a svako robovanje zabludama i predrasudama unazađuje njegov rad.

Kao ilustraciju ove moje teze navodim citat iz jedne vrlo zanimljive knjige o ovoj temi,a to je „Ljubavni život u životinjskom svijetu“ autora Herberta Wendta:
Citat:“Moramo smatrati jednim od najvećih duhovnih dostignuća našega vremena da danas ispitivači seksualiteta primjenjuju obrnutu metodu: u svijetu životinja i kod prirodnih naroda traže korijenje i osnovne elemente našega ponašanja.Tek time postaje jasno koliko su se u toku razvoja preoblikovale i izmjenile nasljeđene sklonosti i način djelatnosti.Naše norme-tako se sada spoznaje-nisu vječne,oduvijek dane,nego su one nastale historijski.Podložne su istom procesu nastajanja,rascvata i raspadanja kao i svaki drugi historijski element.“

Zablude i predrasude

Kako sam već spomenula največi neprijatelji uspješnog uzgoja su emocije,ne kritčnost i ne znanje,ali najgori od svih su zablude i predrasude.
Jedna od glavnih kočnica na putu do uspješnog uzgoja je personifikacija naših pasa,odnosno davanje ljudskih osobina psu,pa tako i nametanje naših zapadno-civilizacijskih etičkih i moralnih normi.

Največi tabu za laike je uzgoj u srodstvu!Večina kinofila uvjerena je da se isključivo uzgojem jedinki bez zajedničkih predaka dobivaju zdravi i tipični potomci,a sve suprotno tome ocjenjuju kao neprirodno i nemoralno!
No, psi nisu ljudi,oni nemaju etičke ograde u svom seksualnom životu,njima vladaju instinkti i ona iskonska težnja-produženje i opstanak vrste,bez obzira na sve!
U prirodi, spolno zrela kuja u trenutku najveće plodnosti izabrati će trenutno najjačeg,najboljeg ,najdominantnijeg dostupnog mužjaka i neće se puno opterećivati njegovom pasminom,porijeklom,a najmanje će je smetati nedoumica-da li se možda radi o incestu!

Da incest u užem ili širem smislu u životinjskom svijetu nije ništa čudno i nakaradno pokazuju i primjeri iz života životinja koje žive slobodno u prirodi.

Kod populacije glodavaca parenje u srodstvu i jest jedini način razmnožavanja.Dapače,kolika je korist od takvog razmnožavanja vidimo i po npr.štakorima i miševima koji zbog svoje otpornosti preživljavaju i u ne mogućim uvijetima.Zanimljivo da čak postižu genetsku otpornost na otrove pa se znanstvenici neprestano moraju dovijati kako izmisliti nešto novo na što nisu razvili otpornost.

Isti je slučaj i sa divljim psom dingom koji živi u čoporu sastavljenim od najužih rođaka koji se pare međusobno i dapače ne dozvoljavaju pridruživanje „novih“ članova čopora.

Pogledajmo najbliže pseće srodnike,vukove.Znamo da oni žive u čoporima vezanim za određeno stanište i da vučice uglavnom ostaju unutar čopora dok vukovi povremeno osvajaju novi teritorij i pripadajuće ženke.Ali kako!Pravo na parenje imaju samo najjači i najsposobniji,a to se odnosi i na mužjake i na ženke.Pri tome je potpuno ne bitno da li je par u srodstvu.Dok god je vođa čopora dovoljno mlad i jak da svoj „harem“ obrani od mladih ,nadobudnih i uspaljenih došljaka,produženje vrste se događa u vrlo uskom obiteljskom krugu.
Dakle možemo zaključiti da životinje o incestu ne razmišljaju,one nemaju etičkih ograda kakve su nama poznate.U životinjskom svijetu najviši cilj je stvoriti potomstvo koje će biti u mogučnosti održati vrstu!
Upravo ovdje na snazi su zakoni prirode,odnosno prirodne selekcije.Vidljivo je da je kod večine životinjskih vrsta usađen instinkt da u rasplod idu samo najjači,najsposobniji i najzdraviji,najbolji,a toga bi i svaki uzgajivač trebao biti svjestan i za uzgoj koristiti isključivo jedinke koje imaju te karakteristike.
Probleme ali i beneficije koje donosi uzgoj u srodstvu također regulira Majka priroda.“Žrtve“ incesta,znači jedinke koje su rođene s deformitetom, slabijeg imuniteta ili nekim drugim defektom teško da dožive spolnu zrelost,a ako se to i dogodi izuzetno su male šanse da uđu u rasplod.Potomci koji su upravo zbog incesta postali jači i sposobniji lakše svladavaju „životne nedaće“ i svoje „jake“ gene prenose dalje u nove generacije...
Svaki odgovorni uzgajivač trebao bi učiti iz tih prirodnih zakona i poštovati ih.Njegova uloga je da savjesno koristeći ta saznanja ne uzgaja stihijski nego da nađe pravu mjeru kada će u svom uzgoju posegnuti za uzgojem u srodstvu ili čak incestom.


Kao posljednji adut u obrani svojih stavova zagriženi protivnici uzgoja u srodstvu upotrijebit će činjenicu da je incest među ljudima apsolutni tabu,pa zašto isto ne bi vrijedilo i za pse!

Ni taj argument protiv uzgoja u srodstvu ne stoji.
Vratimo se u davnu prošlost i podsjetimo se kako je ljudska zajednica funkcionirala u samim svojim počecima.
Prema američkom naučniku Morganu koji je rezultate svojih istraživanja objavio u svom djelu „Ancien Society“ vidimo da se današnja obitelj,kakvu mi poznajemo, formirala postepeno tokom povijesti ,a sve je krenulo sa obitelji krvnog srodstva,preko grupnog braka,obitelji parova sve do današnjeg monogamnog braka.
Obitelj krvnog srodstva opisuje se kao zajednica u kojoj su muškarci živjeli u poligamiji,žene u poliandriji,a djeca su bila zajednička.To je bilo doba spolnog općenja bez ograničenja.Ljubomora i rodoskrvnuće bili su nepoznati pojmovi.
Tokom vremena uočavale su se posljedice takvog ne kontroliranog „sparivanja“ i postepeno su uvođena pravila kojima su se zabranjivali spolni odnosi najbližih srodnika.
No ,to se nije događalo preko noći,dugo je trebalo da se nametne moralni kodeks koji je regulirao odnose među srodnicima.
I dan danas neke kulture smatraju incest prihvatljivim,dapače ,u nekih naroda on je povlastica visokih slojeva društva.

Incest,u užem ili širem smislu,ni u našem kulturnom krugu nije neobična,iako opravdano,ne prihvatljiva pojava.
U nedavnoj povijesti nije bilo ništa neobično da se ugovaraju brakovi bliskih srodnika kako bi se stekao ,sačuvao ili povečao imetak.
Ako pažljivije analiziramo rodbinske veze stanovništva naših otoka,ili nekih drugih izoliranih sredina,ustanovit ćemo da je večina stanovnika u nekom srodstvu.

Incest je u ljudskom rodu proglašen nepoželjnim zbog uočenih posljedica koje je nosio sa sobom,odnosno rađanja jedinki koje su bile nesposobne za samostalan život i tako su opterećivale zajednicu.
Ali isto tako ,bez obzira na razvoj etike i morala,ljudi ga se ne libe kada je u pitanju očuvanje materijalnih dobara,bogatstva ...
Nije li onda licimjerno zgražati se nad uzgojem životinja u srodstvu s isključivim ciljem oplemenjivanja pasmine,koju smo i ovako i onako ,u krajnjoj liniji ,dobili incestom?

Možemo zaključiti da nije uvijek moralno ono što je prirodno,ali i da moralno najčešće nije prirodno!

Spomenuli smo već da je svakom živom biću svojstven nagon koji ga navodi na produženje i održanje vrste.
Pri tome životinje instinktivno traže partnera s kojim će dobiti zdrave,snažne i za daljnju reprodukciju sposobne potomke.
A,do čega je čovijeka doveo njegovo pojimanje morala?
Navest ću samo jedan primjer.
Da li je moralno,odgovorno i na kraju i prirodno,da nam kanone ljepote propisuju muškarci-homoseksualci (koji po prirodi stvari ne produljuju vrstu...) i umjesto renesansnih ljepotica (čija je ljepota proizašla zapravo iz poimanja jake,jedre žene sposobne za reprodukciju) nameću ideal ljepote koji se svodi na androgene,anoreksične djevojke koje u krajnjoj liniji zbog bolesti nisu u stanju nastaviti vrstu?

Pitam se,imamo li onda pravo našim psima ,nametati ljudska mjerila vrijednosti i morala?



Tekst : Bojana Vuković Ivić
O UZGOJU OPĆENITO

Sada kad smo rasčistili s moralnim dilemama možemo se posvetiti samom uzgoju pasa.

Pasmine pasa,onakve kakve danas poznajemo, nastale su uglavnom svjesnim djelovanjem čovijeka koji je spario jedinke čije je karakteristike htio sačuvati.
U prvo vrijeme radilo se o upotrebnim karakteristikama dok se vanjskom izgledu nije pridavala velika pažnja ,osim u slučaju da je konstitucija,boja,vrsta dlake ili veličina imala ključnu ulogu u radnim karakteristikama pasa.
Da bi se željene karakteristike učvrstile i postale dominantne potrebno je bilo sjediniti što sličnije jedinke,najčešće bliske srodnike!
To nas dovodi do zaključka da su pasmine pasa nastajale uglavnom sparivanjem jedinki u srodstvu, a ta teza ima i podlogu u znanstvenim saznanjima.
Osnovni cilj u uzgoju čistokrvnih pasa jest sačuvati i „potvrditi“ željene pasminske karakteristike što je više moguće i na taj način osigurati budućnost pasmine.

Vjerojatno će ono što slijedi neki čitati s gnušanjem,jer ispada da su jedino čistokrvni psi vrijedni,ali do toga je doveo sam čovijek!
Psi koji nemaju „garanciju“ da će svojim karakteristikama zadovoljiti ljudska očekivanja,slikovito rečeno,teško su udomljivi...
Baš svatko tko razmišlja o nabavci psa ima u glavi viziju kakvog psa želi i za koje potrebe.
Kod mješanaca nitko nikad ne može dati garanciju da će se kod potomaka ispoljiti baš očekivana osobina.
Upravo zbog te činjenice,ja osobno,izuzetno cijenim ljude koji udomljuju mješance i niti ne pokušavaju im „dodijeliti“ neku pasminu!
Ako nemamo neka konkretna očekivanja od našeg budućeg psa i nismo limitirani njegovom veličinom,vrstom dlake,temperamentom,karakterom mješanac može biti dobar izbor.
No,što kada trebamo psa za rad,lov,čuvanje,vuču saonica,vodiča slijepih?
Tu su mješanci apsolutno out!
Naime,kada od psa tražimo da ima potpuno određene karakteristike,a pogotovo kada se radi o upotrebnoj vrijednosti,tada trebamo biti svjesni da uložen,rad,trud pa i novac su preveliki da bi na kraju shvatili da mješanac nema potrebne karakteristike.
Lov sa psima bez rodovnica već je desetljećima zabranjen,u policiji i vojsci „služe“ samo psi vrlo kontroliranog porijekla,karakteristike pasa koji se regrutiraju u vodiče slijepih strogo su propisane,stočarski i ovčarski psi ne samo da moraju biti određene pasmine,sve češće su za odabir presudne i pojedine linije unutar pasmine.
Pa ni naši tzv psi za pratnju moraju imati strogo tražene karakteristike.Kod njih nam je obično bitna konačna veličina,težina,temperament,da li linjaju,jesu li glasni,da li se uređuju ili ne...
Dakle,upravo čovijek je taj koji „traži“ određena svojstva psa,a na uzgajivaču je odgovornost da uzgoji psa koji će zadovoljiti ta očekivanja svojim karakteristikama.
Da bi s kolikom tolikom sigurnošću postigli taj traženi cilj, motiv za uzgoj nam mora biti uvijek i jedino usavršavanje pasmine!
Paradoksalno je,ali je isuviše, često da ljudi koji se tek upuštaju u uzgoj to ne vide.
Ako smo već odabrali određenu pasminu upravo zbog njenih karakteristika,koje su možda i dvojbene,onda je OBVEZA svakog uzgajivača da je svojim djelovanjem,ako ne poboljša,a onda ,barem,sačuva!
Uzgoj definitivno nije puko sparivanje muške i ženske jedinke iste pasmine s ciljem dobivanja što večeg broja potomaka čijom ćemo prodajom ostvariti profit-to se zove ŠTANCERAJ!
Ljudima koji s tim motivom ulaze u uzgoj,toplo preporučujem da se prihvate uzgoja konzumnih životinja,koje ukoliko ne uspiju uzgojiti u zadovoljavajućoj kvaliteti za tržište,mogu POJESTI i tako popuniti kućni budžet!
Naravno da uzgoj nije i ne smije biti privilegija „odabranih“ ali svatko tko se upusti u zapravo,“igranje Boga“ i preuzme ulogu „Majke prirode“,odnosno selekcije životinja za uzgoj MORA to činiti ODGOVORNO!
Za uzgoj ne postoji siguran „recept“ po kojem ćemo sa 100 % sigurnošću dobiti očekivane rezultate,i „najboljima“ se događaju promašaji ali ako već od prvog koraka svjesno krenemo krivo,nikada nećemo doći do željenog cilja-zdravog,eksterijerno i karakterno tipičnog primjerka odabrane pasmine!

METODE UZGOJA

U uzgoju postoje osnovne dvije metode,a to su uzgoj bez krvnog srodstva ili tzv.OUTCROSS i uzgoj u krvnom srodstvu tzv. INBREEDING kod kojeg razlikujemo dva načina ovisno o blizini srodstva,a to su incest i linijsko parenje.

OUTCROSS je metoda u kojoj za uzgoj koristimo jedinke koje u najmanje 3 generacije nemaju zajedničkih predaka.
Ova je metoda laicima najprihvatljivija i dapače,mnogi početnici smatraju da je ona i jedina ispravna metoda uzgoja.
Dakle,pretpostavimo da imamo kvalitetnu kuju sa svim,nama,poželjnim karakteristikama i za nju odabiremo mužjaka za kojeg smo poprilično sigurni da dominantno prenosi osobine koje su nam poželjne,a nije u srodstvu s našom kujom.
Njihovi potomci biti će nam potpuna enigma,baš nitko ne može znati kako će izgledati štenad,osim što će nam biti poznata pasmina...
Naime,u ovakvoj kombinaciji mi kombiniramo vrlo širok spektar gena i vrlo je teško pretpostaviti kako će se oni „posložiti“ i koliko će nam donjeti dobrog,a koliko lošeg.
Zamislimo gene svake jedinke kao raznobojne kuglice koje ćemo usuti u istu posudu nadajući se da će se „posložiti“ tako da izgledaju npr. ružičasto!
Možete li izračunati vjerojatnost za taj događaj ako ste nasumice odabrali kuglice svih boja?

Još je veči problem kada se ljudi koriste ovom metodom i to samo na temelju rodovnica,odnosno da im je jedino bitno da roditeljski par nema zajedničkih predaka, a da pri tome uopće ne vode računa o njihovom eksterijeru,karakteru,nasljednim bolestima,odnosno njihovoj kompatibilnosti.
Takva parenja nas nekad mogu vratiti 30-tak godina unatrag...

No,outross je svakako neophodan u uzgoju jer svako toliko ipak moramo u liniju ubaciti „svježu krv“ kako bi izbjegli nepoželjne posljedice uzgoja u srodstvu.
Na temelju outcrossa nastale su u mnogim pasminama neke linije koje su obilježile pasmine,ali uglavnom je to bila posljedica sreće i nešto znanja,a nikako dokaz isključive ispravnosti ove metode.

INBREEDING je kako smo već spomenuli,parenje u užem ili širem srodstvu.
Neki izvori izjednačuju inbreeding sa incestom,no večinom se u literaturi ovaj izraz koristi za bilo koje parenje u srodstvu.

Incest je sparivanje jedinki u vrlo uskom srodstvu tipa otac-kći,majka-sin,brat-sestra...
To je definitivno najbrži put za „učvrščivanje“ željenih svojstava ali je definitivno i najriskantniji.
Ovom se metodom mogu koristiti samo oni koji imaju puno znanja,iskustva,jasne vizije svog uzgoja i puuuuno novaca!
Istina je da će već u prvoj generaciji potomaka željeno svojstvo postati dominantno ali ovdje postoji opasnost da će se jednakom brzinom „učvrstiti“ i neka ne željena svojstva i pojaviti se nekad i potencijalno fatalni defekti.
Samo eksterijerno i zdrastveno najbolje štene (što se ne može utvrditi odmah) se ostavlja pod kontrolom i eventualno,ako zadovolji stroge kriterije, u uzgoju.
Sva ostala štenad su zapravo „tempirane bombe“ koje su posebno opasne ako nemaju vidljivih mana, a njihove degeneracije se mogu pojaviti tek u 3.,4., generaciji,a da nikome ne bude jasno,zašto?
Dakle,kompletan takav uzgoj trebao bi biti strogo kontroliran (u svakom pogledu) od strane ODGOVORNOG uzgajivača i to u više generacija što naravno zahtijeva puno rada i novca.
Mislim da je suvišno napominjati da u takav uzgoj ulaze isključivo i samo jedinke extra kvallitete.

Uzgoj u srodstvu (inline) je najčešće upotrebljavana metoda kod iskusnih uzgajivača.
Gotovo svaka „ozbiljnija“ rodovnica je temeljena na ovoj metodi.
U ovoj metodi za uzgoj koristimo jedinke koje nisu u tako uskom srodstvu,najbliža kombinacija je 1-3 tj,npr, kada je parena unuka s djedom,ili je unuk sparen s bakom i sl.
Prednost ove metode je da se rezultati također postižu relativno brzo ali sa puno manje rizika nego kod čistog incesta.
Treba napomenuti da se najbolji rezultati postižu upravo uparivanjem u „liniji“,dakle unuka –djed i sl. dok parenja tipa bratić-sestrična ne donose tako dobre rezultate.
Naravno ni ovdje ne radimo napamet nego u „rodovnicu vraćamo“ upravo onog pretka čije karakteristike želimo dominantno sačuvati u svom uzgoju.
Ako se vratimo svojoj zdjelici s kuglicama ( genima),možemo reći da ovdje sa popriličnom vjerojatnošću možemo očekivati željenu ružičastu jer nam sve kuglice imaju rozasti „štih“...odnosno jedinke koje ulaze u uzgoj imaju vrlo slične gene,upravo onakve kakve želimo u svojoj liniji.

Iako recepta za uspiješni uzgoj nema ipak postoje smjernice kojih se treba držati.
Pas ima cca 30 000 gena,pojavljuje se oko 400 defekata od kojih su neki recesivni (dakle ne ispoljeni sve dok se ne pojavi određena kombinacija gena ),neki recesivni povezani su sa spolom (nosioc može biti samo jedan spol),neki dominantni,neki poligenski,a za 20 postoje DNA testovi kojima ih možemo predvidjeti.Znači da ako smo dovoljno samokritični i selektivni puno nepoželjnih svojstava možemo predvidjeti unaprijed.
Smisao genetike je kombiniranje najboljeg s najboljim,a ako najbolje nije dostupno zadovoljavamo se s onim manje dobrim,ali moramo biti svjesni da tada nazadujemo.



Tekst : Bojana Vuković Ivić
KAKO ODABRATI JEDINKE ZA UZGOJ

Krenimo od pretpostavke da naša kuja zadovoljava sve uvijete za uzgoj,što znači da je ocijenjena najmanjom ocjenom dobar (to dozvoljava Pravilnik,ali odgovornom uzgajivaču takva kuja svakako ne može biti temelj uzgoja...),obavila je uzgojni pregled,i iako nije obavezno (opet po Pravilniku koji je meni po tom pitanju sporan) ,bilo bi poželjno obaviti preglede očiju (PRA,katarakta PRcd) i pregled pattela,pogotovo ako naša kuja ne potječe iz nekog kontroliranog uzgoja gdje se ti pregledi vrše redovito.
U slučaju da se pojave neke od navedenih bolesti ali u stupnju koji još dozvoljava uzgoj svakako treba odabrati mužjaka za kojeg je sigurno da potiče iz uzgoja koji su „slobodni“ od tih bolesti.
Testovi nam daju samo smjernice za uzgoj,mada bez obzira koliko je napredovala genetika,usavršili se testovi,konačni ishod nikad nije siguran jer priroda je ne predvidiva.
Nije nužno da se neki problem detektiran testovima ponovi na potomcima,a isto tako se može dogoditi da generacijama „čisti“ psi daju pse s „problemom“...
Zapravo,čitav se uzgoj temelji na VJEROJATNOSTI.
Konkretno bi se moglo reči da ako imamo dvije jedinke bez određenih mana,velika je vjerojatnost da se te mane neće pojaviti kod potomaka,ali nije sigurno!
Sigurno je jedino da ako sparimo dvije jedinke s istim manama dobiti ćemo potomke koji će te mane imati kao dominantna svojstva.

Apsolutno najteža dilema koja se postavlja pred uzgajivača je odabir parnjaka koji će biti savršen par našoj uzgojnoj kuji.
Tu dolazimo do važnosti izložbi pasa i blagodati koje nam pruža internet.
Odabir parnjaka nikako ne smije ovisiti isključivo o njegovim titulama (koje u nekim slučajevima mogu biti i diskutabilne) već nam mora biti presudna njegova kompatibilnost s našom kujom i vizijom kakve štence očekujemo.
Vrlo često se pojavljuju favorizirani psi koji se ne kritički koriste u uzgoju i zapravo nitko ne zna kakav je njihov genetski potencijal,odnosno koja svojstva prenose dominantno,te da li su njihova recesivna svojstva takva da će u kombinaciji s našom kujom uvjetovati pojave grešaka ili će se pojavit neočekivane vrline.
Postoje mužjaci koji su ušli u legendu,oni koji su svojim potomcima obilježili pasminu i nalaze se u gotovo svakom rodovniku uspješnih pasa.No postoje i oni koji su usprkos svojoj eksterijernoj kvaliteti u uzgoju nanjeli toliko štete da su na nekom teritoriju doveli pasminu skoro do izumiranja.
Da bi izbjegli takve probleme,realno i trezveno treba pratiti njegove potomke koje je dobio u kombinaciji sa različitim ženkama.
To možemo pratiti i putem interneta (dosta kinološki razvijenih zemalja ima arhive dostupne javnosti sa zdrastvenim nalazima predaka ali i potomaka promatranog mužjaka),ali i posjetama izložbama jer samo „u živo“ moguće je stvarno doživjeti psa,njegov izgled,kretanje,temperament,narav,pa i personality,što nije nevažno.
Također ćete vidjeti u živo njegove bliske srodnike koji možda i nemaju njegove kvalitete koje su vas privukle.
Zapamtite da će bar dio njegovih potomaka biti sličniji tim „ne željenim“ srodnicima...želite li takve pse u svom uzgoju?
Dakle,oprez s favoriziranim,mladim,ne provjerenim parnjacima!
U svakom slučaju za preporučiti je konzultirati se sa uzgajivačem vaše kuje (ukoliko se radi o osobi koja zna što radi,a ne luta u uzgoju ko „guska u magli“) jer ona/on u svojoj glavi sigurno ima predviđene parbnjake ne samo za vašu kuju nego i za njene praunuke.
To je još jedan od razloga zašto treba kupiti psa kod ozbiljnog uzgajivača jer čete u svakom trenutku imati njegovo znanje i iskustvo na raspolaganju,a ona/on će vam još biti i zahvalan zbog toga!Naravno da to vrijedi uz pretpostavku da ste kod nje/njega kupili kuju jer vam se sviđa taj tip pasa.
Ukoliko baš i nemate dobar kontakt sa svojim uzgajivačem(bez brige,niste crna ovca zbog toga,čest je to slučaj) potražite pomoć od osobe čiji je rad potvrđen uzgojnim rezultatima.a čiji vam se psi sviđaju.
I na taj način ćete se približiti željenom cilju,kvalitetnim potomcima vaše mezimice.

Neka vas ne obeshrabri ako prvo leglo s odabranim mužjakom i ne bude „baš nešto“,odaberite drugog slijedeći put.
No ako ustanovite da vaši štenci ne liče ni malo na očeve,a imaju majčine mane koje prevladavaju njene vrline,sorry,ali vaša kuja nije za daljnji uzgoj...ali ni njena kćer,na žalost...

Formula savršena kuja + savršen mužjak=savršeno štene ne vrijedi baš uvijek!
Događa se da se iz takvih kombinacija dobiva neugledna štenad,a često i s manama koje nisu primjetne ni na jednom roditelju.To je jednostavno bad luck...
Ako imate dominantnu ženku (u pozitivnom smislu) razmislite o mužjaku koji je korektan ali „bljedunjav“ tj. Sve je O.K. ali se ničim posebno ne ističe,velike su šanse da dobijete kopiju svoje ljepotice!
I obrnuti slučaj,kada je kuja posve prosječna,a parimo je s dominantnim mužjakom obično je rezultat odličan.
Ali ništa u uzgoju nije SIGURNO,sve se svodi na VJEROJATNOST!

Zapravo,uzgoj i uzgajivači me podsjećaju na kladioničare..za uspjeh potrebno je nešto znanja,dosta rizika i puuuno sreće!

Tekst : Bojana Vuković Ivić



Ovo je jedan text koji sam imala u kompu,neznam gdje sam skinula ga-odakle mi-ako nije postavljen na pravo mjesto moderatorima se unaprijed izvinjavam i molim da ga premjeste gdje treba.

Irena hvala na ovako opširnom objašnjenju koje smo tražili!